Author name: Mirsad Hadzic

Učesnici Maratona mira Goražde – Žepa – Srebrenica krenuli prema Potočarima U Memorijalnoj šumi Srebrenica 8372 na Posestri kod Goražda jutros je označen start maratona Goražde – Žepa – Srebrenica, koji 28 godina nakon počinjenog genocida simbolično povezuje tri ratne enklave i zaštićene zone UN-a. U maratonu učestvuje 12 atletičara, koje su na put dug oko 180 kilometara ispratili članovi Mreže mladih Muftijstva goraždanskog i muftija goraždanski Remzija efendija Pitić. Dolazak u Žepu očekuje se danas u večernjim satima. “Sutradan krećemo put Potočara, gdje se po zvaničnom programu i protokolu očekuje naš dolazak negdje u večernjim satima u Potočare. Mi želimo ovim putem i ovim našim gestom prenijeti jednu snažnu poruku saosjećanja stanovnika Goražda narodu Žepe i prvenstveno Srebrenice, da nismo zaboravili kroz šta smo sve prošli i da se sjetimo svih nevinih žrtava koje su se desile u proteklom ratu“, rekao je predsjednik Atletskog kluba Goražde Zaim Šuman. Tokom prolaska kroz Goražde maratonci su položili cvijeće na spomen obilježja poginulim pripadnicima MUP-a RBiH, djeci poginuloj tokom agresije na Goražde od 1992. do 1995. godine i na spomeniku “Goražde – grad heroj, svojim braniocima. “Naša obaveza ljudska, civilizacijska i vjernička jeste da se sjećamo, da se podsjećamo, da se to ne zaboravi. Ne zato što imamo taj neprevaziđeni bol u sebi, nego zbog potrebe da učinimo sve da se to ne ponovi. Ne samo nama, nego da se ne ponovi nigdje u svijetu“, izjavio je muftija Remzija ef. Pitić. Memorijalna šuma u Posestri kod Goražda zasađena je prije pet godina, kako bi sa svojih 8372 sadnice, Cvijetom Srebrenice i izletištem u centru kompleksa trajno čuvala sjećanje na genocid u Srebrenici. Godišnjica genocida u Srebrenici biće obilježena i sutrašnjim performansom “Stani za čovječanstvo”, kada će građani, gdje god se u tom trenutku nalazili, stati i odati počast žrtvama. Dan poslije dženaze u Memorijalnom centru Potočari u Goraždu će, na mostu Alije Izetbegovića, biti organizovan performans “Nema te na kahvi”.

Rahima i Isak Džanić će 11. jula u Potočarima ukopati braću: Godine čekanja kako bi se pronašlo još posmrtnih ostataka Rahima i Isak Džanić iz Budaka u Potočarima kod Srebrenice na kolektivnoj dženazi 11. jula ove godine u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari ukopat će posmrtne ostatke braće koji su ubijeni u genocidu počinjenom nad Bošnjacima u ljeto 1995. godine u Srebrenici. Nakon 28 godina, Esad Džanić i Bekir Musić napokon će naći svoj smiraj pored drugih članova njihovih porodica sa kojima su u ljeto 1995. godine pokušali preko šume doći do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja. Nisu uspjeli u tome. Ubijeni su. Godinama su porodice pokušavale doći do nekih informacijama o njihovim sudbinama. Nada da su možda preživjeli ugasila se onog trenutka kada su dobili poziv iz Tuzle da dođu na identifikaciju. Supružnici Rahima i Isak su u ljeto 1995. godine morali napustiti svoje ognjište. Rahima je sa ženama iz Potočara došla do slobodne teritorije. Isak se sa ostalim muškarcima i dječacima uputio preko šume. Na sreću, preživio je “put smrti” kako ga preživjeli često nazivaju. Međutim, njegov brat nije preživio. Rahima i Isak su se u Budak vratili 2002. godine. Nadali su se boljem životu. Međutim, danas više nema nade u bolje sutra na području na kojem je 1995. godine počinjen genocid. Kako kaže Isak, teško je živjeti tu, nema onog sretnog života od prije rata. Ekipa Anadolu posjetila ih je u porodičnoj kući iznad mezarja Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Spremaju se da nakon 28 godina ukopaju posmrtne ostatke braće koji su ubijeni sa hiljadam drugih muškaraca na brutalan i svirep način. Prisjetio se tog jula 1995. godine. “Bio sam na međuliniji 11. jula 1995. godine. Došao je kurir i rekao mi da je pala Srebrenica. Otišao sam do jednog brijega i vidio kolonu ljudi koja se kretala prema Potočarima. Došao sam kući”, prisjetio se Džanić. Godinu prije pada Srebrenice ranjena mu je majka i snaha i one su izmještene iz grada. “Ostali smo moja supruga, ja i brat. Kada sam 11. jula došao kući zatekao sam samo suprugu jer je brat bio na liniji, kao stražar. Rekao sam joj da ide sa civilima prema Potočarima, a ja ću sa kolonom. Rekao sam joj da ako pređem prvi, drugi dan prešao sam, a ako ne dođem tada da mi se ne nada. Ona je otišla, ja sam otišao na Buljim, postrojili smo se i krenuli. Cijelo vrijeme sam bio na začelju kolone”, kaže Džanić. – Put zasjeda, jauka i smrti – Tokom proboja cijelo vrijeme je bilo teško, zasjede, ranjenici, glad… “Bilo je svašta, svakakvih scena, ranjenih koji su ostavljani. Jedino sam htio da pronađem brata jer se nakon Buljima više nismo vidjeli”, izjavio je Džanić. Tokom prelaska Jadra upao je u vodu i bio je mokar. Neko mu je dao plavu majicu koju je obukao, a u kojoj se može vidjeti i na nekim snimcima koji su objavljeni u kasnijim godinama, a na kojima su Srebreničani tokom proboja do slobodne teritorije. “Tada je naišao jedan čovjek iz Glogove. Pogledao je u mene uplašeno. Pitao me je da li sam ja. Rekao je da me vidio mrtva. Kada sam ga pitao je li vidio gdje mog brata Esada rekao je da jeste i da je i njemu rekao da sam mrtav. On se vratio. Vjerovatno se tada i predao”, ispričao je Džanić. Nakon toga su upali u još jednu zasjedu. “Jauci, pozivi u pomoć…Bio mi je ranjen i jedan komšija koji me je molio da ga ne ostavljam i da budem uz njega. Ostao sam s njim cijelu noć. Nastavili smo put i u jednom trenutku sam htio malo da zaspim, nisam spavao dvije noći. Bio je samnom jedan moj rođak i amidžić. Možda sam spavao pet, deset ili 20 minuta. Kada sam se probudio amidžića nije bilo. Zvali su ga na čelo kolone”, rekao je Džanić. Na slobodnu teritoriju je prešao nakon pet noći i šest dana. “Kada sam prešao na slobodnu teritoriju pao sam, nisam imao snage više ni da metar napravim. Žao mi je što nismo mogli spasiti još naših. To me pojede. Ali, opet mislim da je takva sudbina”, prisjetio se Džanić. Brat Esad je u trenutku smrti imao 27 godina. Od Isaka je bio mlađi šest godina. “Bio je oženjen. Imao je dijete od 16 mjeseci koje je poginulo. Supruga mu je ranjena. Posmrtni ostaci brata su pronađeni u Kamenici. Prije deset godina pozvali su me iz Tuzle gdje su mi pokazali dvije, tri kosti mog brata i neku njegovu odjeću. DNK je potvrdio da je to on. Nakon toga mi je javljeno da je pronađeno još kostiju, oko polovina skeleta je pronađena. Odlučio sam da ga ukopam ove godine da znam gdje mu je mezar pa da i njegove kosti mogu naći smiraj, a i ja da imam gdje proučiti Fatihu”, ispričao je Džanić. Majka nije doživjela da ukopa sina. Preminula je 2010. godine. “Uvijek se nadala, nisam joj rekao da je pronađeno nekoliko kostiju, da će se pojaviti odnekle, da je živ, da je negdje vani. Nisam joj mogao reći”, rekao je Džanić. Esada su, kako je kazao, svi voljeli. “Bio je miran, povučen, blag. Mislim da se nikada nije posvađao s nekim. Da nikome nikada nije rekao ništa loše. Bio je duša od dijeta. To mi je još gore. Nije ni mrava zgazio, a zašto se moralo to desiti? Slušao me kao mlađi brat. Posljednji put smo se vidjelina Buljimu, kada smo se postrojavali. To je bilo jako kratko. Rekao je samo: ‘Čuvaj se’. Imao sam 12 godina kada je preminuo otac, on je imao šest godina. Ja sam mu bio i stariji brat i podrška”, navodi kroz suze Džanić. – Povratak u Potočare – I njegova supruga Rahima će 11. jula ukopati brata. “Njen brat je Bekir Musić. To joj je najmlađi brat. Ukopala je još jednog brata”, rekao je Džanić. Isak se u Potočare vratio kako bi nastavio život kojeg je imao prije rata. Želio je da radi i da bude na svom. U naselju

Oko 300 biciklista krenulo iz Bihaća za Srebrenicu Pod motom “Da se nikada ne zaboravi i nikome ne ponovi“ danas je put Srebrenice krenulo oko tri stotine učesnika biciklističkog maratona Bihać-Srebrenica. “Idem 15. put taj, moto da ovo ne smije zaboraviti, da nam se ne ponovi i da odamo počast nevino ubijenim u Srebrenici, nema nijednog bicikliste koji ne pusti suzu kada dođemo na mezarje“, kaže Ahmet Alibabić iz Bihaća. Isti je motiv i ostalim učesnicima koji su došli iz drugih zemalja samo da bi bili dio ove , kako kažu, istinski tople ljudske karavane, među kojima je već 11 put i Mile Vukelić iz Gospića. “Uz pokojnog Branu Verišića sam čuo, i uključio i svake godine učestvujem. Ne možeš ostati ravnodušan, ta hladnoća tamo, neopisivo. Sa porodicama, kada vidim majke, ne možeš ostati ravnodušan i ne mogu zamisliti da to neko negira, kaže Mile Vukelić iz Gospića iz Hrvatske. Slično misle i drugi učesnici. “Zločin genocida, ne smijemo zaboraviti, žrtve ne smijemo zaboraviti ne, smijemo dozvoliti negiranje genocida odnosno sudski utvrđenih činjenica, ja posebno želim danas, majkama Srebrenice, odnosno preživjelima, reći da smo uz njih, uvijek i svugdje i da suosjećamo s njima, pogotovo ovih julskih dana“ kaže Senad Dorić iz Sarajeva. Među učesnicima svake je godine i Mustafa Ružnić, premijer Unsko-sanskog kantona. “Ovo je prilika da 19. put, kao biciklistički maraton prođemo kroz Bosnu i Hercegovinu, ali od samog početka, svi Krajišnici, pa i ovi danas okupljeni , planinari koji su jučer krenuli, danas biciklisti, sutra motoristi uz moto „da se ne ponovi“ nosimo poruku mira, ali i ono što Krajina pokaže, da smo najdržavotvorniji dio Bosne i Hercegovine i tu poruku podrške porodicama ali i poruku državotvornosti nosimo kroz BiH“, kaže Mustafa Ružnić, premijer USK i učesnik 19. biciklističkog maratona Bihać-Srebrenica. . I organizatori ističu da je susret sa bh. građanima na ruti dugoj 500 kilometara jedan od najznačajnijih momenata samog maratona. “Dakle, 19 put, ista ideja. Krećemo sa zapada, 500 kilometara, u dvije etape prolazimo kroz cijelu BiH dolazimo na Drinu na istok i stavljamo naglasak na Srebrenicu i genocid koji se tamo desio. I susrećemo mještane u Bosanskom Petrovcu , Ključu, Jajcu, Olovu, Kladnju, čuvamo sjećanje na njihovu žrtvu i nećemo dozvoliti da se ovo ponovi, kaže Ermin Lipović, predsjednik OO Biciklističkog maratona Bihać-Srebrenica. Iz Bihaća je put Srebrenice krenulo oko 300 biciklista iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Njemačke, Švicarske i Amerike, a na putu će im se priključiti i brojni biciklisti iz drugih bh. gradova.   Izvor: Super TV/AA

Irfan Halilagić: Genocid nije okončan, posljednja faza je u toku Danas je iz Nezuka, mjesta koje je preživjelim žrtvama pada Srebrenice značilo spas, krenuo 19. po redu Marš mira. Učesnici Marša, među kojima će ove godine pješačiti i premijer Tuzlanskog kantona Irfan Halilagić, će u etapama pješačiti istočnom Bosnom od Nezuka, do Potočara i Srebrenice – obrnutim smjerom od onoga kojim su Srebreničani u julu 1995. godine bježali pokušavajući doći do slobodnog teritorija. I ove godine u Maršu će učestvovati više hiljada ljudi. U svom obraćanju prilikom ispraćaja učesnika premijer je istaknuo da je Marš mira pješački pohod, hodočašće koje okuplja i potiče na sjećanje na one koji su preživjeli ovaj pohod u suprotnom pravcu, Marš smrti, ali i nevinih žrtava genocida u Srebrenici. „Ovo je prilika da se sjetimo žrtava, kako to definicija kaže, genocida nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica. Ja bih volio da ovaj puni naziv češće pominjemo. Mi smo ovdje da prođemo ovaj put, da vidimo šta su prošli oni koji su preživjeli marš smrti i da sigurno dođemo u Potočare. Ali isto tako ovdje smo i da stalno podsjećamo da se genocid nije okončao. Njegova posljednja faza je u toku. To je faza relativiziranja, negiranja i poništavanja, pa čak i psovanja genocida od onih koji su izabrani dužnosnici u Bosni i Hercegovini. Želim da vjerujem da ćemo Marš mira započeti sa mišlju da je to naš odgovor upravo na tu posljednju fazu. Da će svaki korak kojeg mi pređemo biti udarac negiranju genocida i da ćemo, bez obzira koliko taj put bio težak, bolan i trnovit, istrajati. Mi ćemo istrajati na putu Marša mira i traženja pravde“, kazao je premijer Halilagić i svim učesnicima poželio da uspješno okončaju ovaj pohod i da dođu u Memorijalni centar u Potočare. Marš mira cijeloj Europi i svijetu šalje univerzalnu poruku suživota i pomirenja. U naredna 3 dana, u tri etape duge oko 25-30 kilometara učesnici marša preći će nešto više od 100 kilometara trase koja je za mnoge Srebreničane prije 28 godina značila život i spas. To je izvorna trasa kuda su 1995. godine Podrinjci pokušavali pobjeći iz pakla Srebrenice. Koračanje putem spasa predstavlja izuzetno zahtjevnu fizičku aktivnost, a također je i emocionalno iscrpljujuća, ako se uzme u obzir da svi učesnici prolaze lokalitetima na kojima su vršene masovne egzekucije Bošnjaka, obilazeći i mjesta masovnih grobnica. Međutim, učesnici su saglasni u tome da je pridruživanje Maršu mira nešto najmanje što mogu učiniti na putu promicanja istine o Srebrenici u kojoj je 1995. godine počinjen genocid.

Iz Nezuka krenuo “Marš mira”: Hiljade ljudi odaju počast žrtvama genocida u Srebrenici Preživjeli Srebreničani bili su na čelu kolone “Marša mira”, koja je jutros krenula iz Nezuka, kod Sapne, put Potočara kako bi odali počast hiljadama ubijenih u genocidu u Srebrenici u ljeto 1995. godine. Više od 3.000 ljudi krenulo je iz Nezuka prema Potočarima, a u naredna tri dana kretat će se trasom kojom su Srebreničani u ljeto 1995. godine pokušavali doći do slobodne teritorije – Tuzla ili Kladanj. U Potočare bi trebali stići 10. jula, a dan kasnije prisustvovati kolektivnoj dženazi u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari na kojoj će ove godine biti ukopani posmrtni ostaci još 30 žrtava genocida. “​​​​​​​Marš mira” koji se ove godine organizuje 19. put u okviru obilježavanja 28. godišnjice genocida nad Bošnjacima “Sigurne zone Ujedinjenih nacija” Srebrenica, za preživjele Srebreničane predstavlja neku vrstu liječenja trauma ali i obavezu da svoja iskustva i priče ispričaju i prenesu mlađim generacijama. Među onima koji će narednih dana preći trasu od oko stotinu kilometara je i 17-godišnji Neval Kauković iz Bužima. “U ‘Maršu mira’ učestvovao sam i prošle godine, ovo je druga godina. Prošle godine, najemotivnije mi je bilo kada sam ulazio u Potočare, kada sam vidio majke koje plaču za svojom djecom. A fizički mi nije bilo naporno. Učestvujem jer želim da doprinesem tome da se dešavanja iz ’95. ne zaborave. Možemo oprostiti, ali zaboraviti nikada nećemo”, poručio je Neval. Smatra da bi više mladih trebalo da učestvuje u “Maršu mira”. “Definitivno bi mladi trebali da učestvuju u ovome jer na njima svijet ostaje. ne trebaju da zaborave šta se desilo”, dodao je Neval. U “Maršu mira” učestvuje i grupa iz Tešnja. Među njima je i Enes Roša. “Četvrti put učestvujem u ‘Maršu mira’. Teško je odustati kada jednom prođeš tim putem. Vidiš i čuješ priče preživjelih i to te drži cijelu godinu. To je nešto neopisivo. Na putu do Potočara imamo priliku da vidimo i sve grobnice. Meni je generalno najteži taj polazak kada se okupe sve te majke”, izjavio je Roša za Anadolu. Enver Migalo učestvuje u “Maršu mira“ već 19 godina. “Dolazim iz Travnika. Ovo mi je 19. put da učestvujem u ‘Maršu mira’. Prvi put sam učestvovao 2005. Na ovaj način dajem podršku ovom narodu. Prvi put smo svi masovno plakali. Svaki put je mnogo emocija, ne mogu se opisati, tu je suosjećanje sa porodicama, sa djecom koja su ostala bez roditelja”, poručio je Migalo. Elvir Duraković će u “Maršu mira” učestvovati sa 12-godišnjom kćerkom Merisom. “Njoj je drugi put, malo je teško, ali izdržat ćemo. Ja učestvujem godinama. Ja sam iz Srebrenice i sa sedam godina sam 1995. godine prešao sa majkom. Ubijeni su mi otac i amidža”, ispričao je Duraković. Merisa je kazala da je prvi put učestvovala kada je imala sedam godina. “Idem sa ocem. Nije toliko teško pješačiti. Na ovaj način želim odati počast svim žrtvama genocida u Srebrenici”, izjavila je Merisa. “Marš mira” je memorijalna manifestacija koja se održava svake godine, u julu, u povodu obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima “Sigurne zone Ujedinjenih nacija” u Srebrenici iz jula 1995. godine. “Marš mira” ima za cilj i izgradnju, unapređenje i njegovanje kulture sjećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici te onemogućavanje negiranja, poricanja i relativiziranja zločina genocida. ​​​​​”Marš mira” traje tri dana i učesnici pješače na stazi dugoj oko stotinu kilometara od Nezuka do Potočara. Ovom stazom u suprotnom smjeru, od Potočara do Nezuka, su se u julu 1995. godine izvlačili i probijali Bošnjaci prilikom okupacije i zauzimanja “Sigurne zone Ujedinjenih nacija” Srebrenica od strane srpskih vojnih i policijskih formacija. Učesnici “Marša mira” dnevno pješače oko 30 kilometara i na određenim mjestima staza je izuzetno naporna, nepristupačna i zahtjeva solidnu fizičku spremnost učesnika. Kolonu “Marša mira” svake godine predvode veterani koji su uspjeli preživjeti put smrti i genocid iz jula 1995. godine. Učesnici “Marša mira” nakon dolaska u Potočare imaju priliku i mogućnost da 11. jula prisustvuju komemoraciji, dženazi i ukopu identificiranih žrtava genocida, pronađenih u nekoj od masovnih grobnica na lokalitetima kojima su i sami prolazili u toku pješačenja. U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do sada je ukopana 6.721 žrtva genocida počinjenog nad Bošnjacima 1995. godine, dok je na drugim lokacijama ukopano još 237 žrtava, u skladu sa željama njihovih porodica. I dalje se traga za oko hiljadu ubijenih. Pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), pod komandom tadašnjeg predsjednika RS-a Radovana Karadžića i glavnog komandanta VRS-a Ratka Mladića, tokom genocida u Srebrenici i okolini u julu 1995. godine ubili su više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Zločin u Srebrenici, najveći na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, okarakterisan je kao genocid pred domaćim i međunarodnim sudovima. Radovan Karadžić pravomoćno je osuđen pred Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS), nasljednikom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu na kaznu doživotnog zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja tokom rata u BiH. Ratko Mladić također je proglašen krivim za genocid i osuđen na doživotnu kaznu zatvora pred istim sudom u Hagu. Za zločine na području Srebrenice osuđeno je najmanje 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Ljeto na jugu: Mostarci rashlađenje tražili u Neretvi kod Starog mosta Oni najhrabriji su i skakali sa mosta i sa obližnjih stijena. Toplo i stabilno vrijeme izmamilo je danas Mostarce na obalu Neretve kod simbola grada Starog mosta, a oni najhrabriji su i skakali sa mosta i sa obližnjih stijena. U Bosni i Hercegovini danas je preovladavalo umjereno do pretežno oblačno i nestabilno vrijeme. U popodnevnim satima u više gradova je došlo do lokalnih pljuskova praćenih grmljavinom, ali najviše sunčanog vremena i bez padavina bilo je u Mostaru i na jugu BiH. Najviša dnevna temperatura zraka na jugu zemlje bila je do 35 stepeni Celzijusa, objavio je Federalni hidrometeorološki zavod (FHMZ) Bosne i Hercegovine. Tokom vikenda, kao i sledeće sedmice u Bosni i Hercegovini se očekuju stabilne vremenske prilike, kao i porast temperature.   Izvor: Super TV/AA

Život posvetio traženju nestalih: Sadik Selimović će 11. jula ukopati i trećeg brata Sadik Selimović (61) uči Fatihu uz mezare oca i dvojice braće u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari. Pored njih će ove godine ukopati i trećeg brata. Istražitelju Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, u genocidu počinjenom na području Srebrenice u ljeto 1995. godine, ubijeni su otac Bajro i tri brata – Hajrudin, Hasan i Sabahudin kao i mnogobrojni članovi uže i šire familije. Posmrtne ostatke brata Sabahudina je pronašao prošle godine na području Vlasenice. Od kraja rata do danas radi na traženju nestalih žrtava genocida u Srebrenici, ali i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. “U aprilu 1992. godine sam otišao sa suprugom i dvoje djece u Brčko. Upozoren sam da bih trebao da se sklonim. Trebali smo da nastavimo putovanje za Gunju u Hrvatskoj”, rekao je Selimović, iz bratunačkog mjesta Zalužje. – Preživio ranjavanje u julu – Međutim, zbog dešavanja u tom periodu, u Srebrenicu se vratio pješke iz Tuzle u koju je otišao nakon Brčkog. “U Srebrenici sam bio do 1995. godine. Devetog jula 1995. sam ranjen, dovezen u Ratnu bolnicu u Srebrenici, a 11. jula su me braća smjestila u kamion i dovezen sam u bazu UNPROFOR-a u Potočarima”, prisjetio se Selimović. Dan kasnije su pokušali da ih prebace do slobodne teritorije – Kladnja. U putu je bilo problema, zaustavljali su ih… “Vratili su nas u Tišću, nisu nam dali proći. Vratili su nas u Potočare, a nakon toga u ratnu bolnicu u Bratuncu. Tu smo bili sedam dana. Nakon toga dolazi Crveni križ. Odatle su nas prebacili u logor Batković. Putovali smo cijeli dan, zaustavljali su nas i maltretirali. Tu sam ostao 2,5 ili tri mjeseca. Razmijenjen sam 29. septembra”, ispričao je Selimović. Tek nakon razmjene saznao je za dešavanja na području Srebrenice i strahote koje su se dogodile. Na slobodnu teritoriju nije stigao njegov otac, trojica braće i mnogobrojni članovi familije. – Počinje potraga za nestalima – Od 1998. godine uključuje se u traženje nestalih na području Srebrenice. “Počeo sam tragati. Od 1995. do 1997. smo mislili da ima živih osoba. Međutim, kasnije sam kroz ovaj posao dolazio do saznanja i informacija da su svi pobijeni u deset ili 15 dana. Radeći ovaj posao, prvo sam pronašao i identifikovao brata Hajrudina, koji je rođen 1955. godine. Njega smo pronašli na površini Kameničkog brda, iznad Kravice”, izjavio je Selimović. Nakon toga pronalazi i posmrtne ostatke oca Bajre. “Pronašli smo ga u masovnoj grobnici Pilica. Bio je u Potočarima, stavljen na kamion, odveden u Dom kulture u Pilici gdje su strijeljani. Kasnije mi je pronađen bratić Elvir u Zelenom Jadru. Na ekshumaciji brata Hasana, rođenog 1952. sam bio i ja. To je masovna grobnica Kamenica 10. To je najveća sekundarna grobnica, preko 1.000 slučajeva. Bio sam tu, nisam znao da mi je tu brat, ali sam pretpostavljao da bi mogao biti tu”, ispričao je Selimović. Prošle godine je pronašao i najmlađeg brata Sabahudina, rođenog 1964. godine. “On će biti ukopan ove godine 11. jula. Njega smo pronašli na području Alihodžića, općina Vlasenica. Dugo je hodao po šumi nakon pada Srebrenice. Preživio je dvije, tri zasjede”, rekao je Selimović. Međutim, na kraju ipak nije uspio stići do slobodne teritorije. “Ono što moja kućna vrata zatvaraju, sve je otišlo. Neku utjehu nalazim u radu oko traženja nestalih, grobnica”, ispričao je Selimović. – Zna ubicu najbližih – Ukazao je i na problem s kojim se susreću posljednjih godina, a to je nedostatak informacija o potencijalnim grobnicama. “Grobnice se kriju, tražimo još oko 1.000 osoba. Da ljudi nađu svoj smiraj. Uvijek kažem da im je bolje da kažu sad, jer naći ćemo mi njih”, naglasio je Selimović. Kako je kazao, danas je teško, preteško… “Teško je, bio je neki elan dok nisam pronašao i ovog brata, a sada znam da ću zaokružiti taj krug. Poslije svake dženaze nekako je bilo lakše, ne znam da li se može reći da je lakše…Teško je saznanje da su ubijani kao životinje. Znam ubice u Bratuncu i čovjeka zaboli nerad ljudi koji ih trebaju procesuirati”, dodao je Selimović.