Author name: Mirsad Hadzic

Efendić na sesiji “Kruga 99”: Potrebna konsolidacija bosanske političke scene U Bosni i Hercegovini potrebna je konsolidacija bosanske političke scene, rekao je Semir Efendić, predsjednik Stranke za BiH. On je u nedjelju bio uvodničar na redovnoj sesiji “Kruga 99” na temu: Na državni udar – državotvorni odgovor! Semir Efendić rekao je da su snage koje su izvršile agresiju na BiH svoj posao nastavile u svim godinama nakon agresije. On je naveo da djelovanje institucija entiteta Republika Srpska donošenjem odluka kojim se negira nadležnost Ustavnog suda BiH, sprečava objavljivanje odluka visokog predstavnika u BiH nesumnjivo predstavljaju državni udar, za koji se može reći da nije akutan, nego je hroničan. “Sve institucije u BiH koje bi trebalo da reaguju na ovu situaciju su parlizovane i ništa ne čine niti mogu učiniti”, rekao je on navodeći da ova situacija prijeti bezbjednosti u ovoj zemlji ukoliko se ne zaustavi. Naglasio je da napad na Ustav uvijek rezultira poremećajem sigurnosne situacije, a da je do paralize institucija došlo zbog pogrešnog načina vođenja reformi u BiH gdje ogromnu ulogu igra međunarodna zajednica. Pojasnio je da u BiH postoji “srpska politika” čiji je interes odvajanje RS-a od BiH, koja čini sve da oslabi BiH, a da entitet učini što više državom. Osim toga, rekao je on postoji i “hrvatska politika” iza koje stoji nevladina organizacija Hrvatski narodni sabor koji djeluje na temeljima Herceg-Bosne koja je presuđena u Haškom tribunalu kao udruženi zločinački poduhvat, a te dvije politike u potpunosti su ovladale sistemom institucija BiH. “Ovladale su zato što je dozvoljeno jedno neustavno, nezakonito pravilo ili praksa uvođenja takozvanog pariteta u BiH”, rekao je on i dodao da su zbog toga u institucijama postoje dvije trećine protiv države BiH. Istakao je da kada je u pitanju odbrana, Oružane snage su struktuirane su da mogu učiniti ništa ili vrlo malo. Dodao je da sve ključne policijske agencije u BiH vode antibosanske politike, a da je pravosuđe BiH pod uticajem politike i zato ne reaguje. “Sistem poreza, poreske politike, novac građana ove zemlje, imali ste nedavno slučaj da je Vijeće ministara na čelo Uprave za indirektno oporezivanje BiH postavio kadar Milorada Dodika. To je tako neozbiljno i naivno u djelovanju nekog ko se zalaže za BiH u vremenu kada Milorad Dodik tako otvoreno ruši ovu državu”, kazao je on. On smatra da je zbog pariteta “koji je nezakonito uveden u većinu institucija da više od 50 do 60 posto građana BiH koji su patriote finansiraju svoje neprijatelje”. Dodao je da se paritet u upravljanju državnim sistemom mora prekinuti i to mora uraditi bosanska politika, mora se raditi na jačanju odbrambene moći jer je to jedino što će spriječiti buduće nemire u BiH. “Ne postoji nikakva međunarodna garancija mira, to svi koji nisu naivni dobro znaju”, dodao je on.

Nakon 28 godina: Jecaji u hali bivše Fabrike akumulatora, porodice se opraštaju od najmilijih  Halom bivše Fabrike akumulatora u Potočarima odzvanjaju jecaji porodica koje su čekale 28 godina da ukopaju posmrtne ostatke najmilijih ubijenih u genocidu u ljeto 1995. godine u Srebrenici. Sinovi se opraštaju od očeva, braća od braće, majke i sestre od sinova, muževa i braće…Vratili su se nakon 28 godina na isto mjesto sa kojeg su odvedeni u smrt ili sa kojeg su odlučili da krenu preko šume nadajući se da će stići do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja i na taj način se spasiti. Nedžad Mehinović dočekao je danas u Potočarima posmrtne ostatke oca Idriza. “Ubijen je 1995. godine, posmrtne ostatke smo pronašli prošle godine u Kalinoviku kod Sarajeva. Tijelo je malte ne kompletno, veliki broj kostiju je pronađen. Osjećam se kao da se sve danas dešava. Hvala Bogu da smo ga pronašli pa da kosti nađu smiraj, da imamo gdje doći i proučiti Fatihu”, kaže Nedžad. U genocidu ubijen mu je i djed, dajdža, tetkovi i mnogo članova uže i šire familije. Nezir Muminović je najstarija žrtva koja će biti ukopana ove godine na kolektivnoj dženazi u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima. U trenutku smrti imao je 65 godina. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su još 2007. godine na području Kamenice. Kraj njegovog tabuta u hali bivše Fabrike akumulatora bio je sin Safet. “Ovo mi je otac. Padom Srebrenice ostao je u Potočarima. Tu je odvojen od moje majke. Od tada do 2010. godine o njemu nismo znači ništa. Tada su njegovi posmrtni ostaci pronađeni u dvije masovne grobnice”, izjavio je Safet. Odlučili su da ukopaju onoliko koliko ima posmrtnih ostataka, dok im je mati živa. “Od 2010. godine više ništa nije pronađeno. Nemam više šta da čekam”, poručio je Safet. Bekir Musić je jedna od žrtava koje će biti ukopane ove godine na kolektivnoj dženazi u Potočarima. Kraj njegovog tabuta bila je Irma Burić. “Ove godine ćemo ukopati dva člana porodice. Jedan od njih je bivši muž moje tetke, a drugi je dajdža od moje majke. Kada su ubijeni ja nisam bila ni rođena, međutim, koliko su mi pričali da su bili dobri ljudi, isto kao da ih i poznajem”, izjavila je Irma. U mezarju Memorijalnog centra u Potočarima ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci 30 žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine nad stanovnicima “zaštićene zone UN-a” u Srebrenici. Među žrtvama koje će biti ukopane ove godine, bit će i četiri maloljetnika. Najmlađa žrtva koja će biti ukopana ove godine je dječak Elvir Salčinović, koji je imao 15 godina kada je ubijen. Ubijen je na području Baljkovice, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice Liplje kod Zvornika 2001. godine. Iako je identifikovan još 2011. godine, njegova porodica sve do ove godine nije smogla snage da ukopa Elvira. On će konačan smiraj naći uz svoga oca Turabiju i brata Almira, koji su u Potočarima ukopani 2003. odnosno 2011. godine. Bit će ukopana i dva 16-godišnjaka, Mustafa Mekanić i Esed Klempić. Njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani tokom 2001. godine na različitim lokacijama, na području Glogove i Kamenice. I oni su identifikovani u ranijim godinama – 2008, odnosno 2013, međutim tek smo sada dobili saglasnost za njihov ukop. Još jedan maloljetnik će naći konačan smiraj, a radi se o Semiru Đoziću. Imao je 17 godina kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani 2002. godine. Ove godine će biti ukopani i otac i sin – Vejsil i Hasib Mujanović. Svake godine, nakon kolektivne dženaze žrtava genocida u Srebrenici 1995, u Potočarima uslijede i reeskhumacije ranije ukopanih žrtava radi pridodavanja naknadno pronađenih posmrtnih ostataka. Ove godine će se otvoriti 71 mezar. U prostorijama Podrinje identifikacionog projekta se nalazi još oko 400 posmrtnih ostataka koji također čekaju na proces reekshumacije i reasocijacije.

Tužna povorka sa tabutima 30 žrtava genocida stigla u Potočare Tužna povorka sa 30 tabuta u kojima se nalaze posmrtni ostaci žrtava genocida počinjenog u ljeto 1995. godine na području Srebrenice stigla je u Potočare. Nakon prolaska kroz Potočare kolona je prošla kroz grad, zaustavila se kod džamije u centru Srebrenice, a nakon toga vratila se do bivše Fabrike akumulatora. Posmrtni ostaci žrtava genocida u Srebrenici, položenih na 30 tabuta, suzama i molitvama ispraćeni su jutros iz Visokog na put do svog posljednjeg počivališta – Memorijalnog centra u Potočarima, gdje će 11. jula biti klanjana kolektivna dženaza i obavljen ukop. Majke, braća, sestre, očevi, ali i mnogobrojna rodbina i prijatelji stigli su ispred bivše Fabrike akumulatora u kompleksu Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari kako bi se oprostili od ubijenih članova porodica koji su ubijeni prije 28 godina. Oni će u tišini, kao i prethodnih godina, formirali dva reda od kamiona s posmrtnim ostacima srebreničkih žrtava pa do ulaza u prostor nekadašnje fabrike kako bi na rukama prenijeli tabute. Tabuti s posmrtnim ostacima žrtava, koji su ubijeni u julu 1995. godine, bit će izneseni sutra, 10. jula, u Musalu mezarja Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Među 30 osoba koje će ove godine biti ukopane na kolektivnoj dženazi 11. jula nalaze se četiri maloljetnika. Najmlađa žrtva koja će biti ukopana ove godine jeste Elvir Salčinović, dječak koji je imao 15 godina kada je ubijen. Ubijen je na području Baljkovice, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice Liplje kod Zvornika 2001. godine. Identifikovan je 2011. godine. Konačan smiraj naći će uz svoga oca Turabiju i brata Almira, koji su u Potočarima ukopani 2003. odnosno 2011. godine. Najstarija žrtva koja će biti ukopana jeste Nezir Muminović, koji je u momentu kada je ubijen imao 65 godina. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su još 2007. godine na području Kamenice. U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do sada je ukopana 6.721 žrtva genocida koji je tadašnja Vojska Republike Srpske pod komandom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića počinila nad Bošnjacima 1995. godine u Srebrenici. Još uvijek se traga za oko 1.000 žrtava genocida.

Učesnici “Marša mira” prelaze Udrč: Dolazimo zbog onih kojih nema Više od četiri hiljade učesnika “Marša mira”, koji je jučer krenuo iz Nezuka, kod Sapne, put Potočara kako bi odali počast hiljadama ubijenih u genocidu u Srebrenici u ljeto 1995. godine, prelazi planinu Udrč. Na trasi od Nezuka do Potočara učesnici su ranijih godina prolazili maršrutom: Nezuk – Baljkovica – Parlog – Crni Vrh – Snagovo – Liplje – Jošanica – Donja Kamenica – Bakrači – Glodi – Udrč – Cerska – Kaldrmica – Đugum – Mravinjci – Burnice – Kameničko Brdo – Ravni Buljim – Jaglići – Šušnjari – Budak – Potočari (Memorijalni centar). Među prvima Udrč je prešao 15-godišnji Emsudin Pekarić iz Gradačca. “Put je relativno težak, ali meni ne predstavlja velike probleme, kada je riječ o kretanju. Trudim se koliko mogu. Ja sam mlad pa mi nije teško. Još malo pa ću napuniti 15 godina. Na ‘Marš mira’ sam krenuo sa poznanicima. Ovo mi je prvi put”, ispričao je Emsudin za Anadolu. Kako je kazao, prelazak preko Udrča nije mu bio toliko težak. “Za sat vremena sam se popeo na Udrč. Bilo je emotivno. Pričali su mi kako su 1995. godine bile ovdje samo kozje staze, nisu bili putevi kao danas”, dodao je Emsudin. I Besim Tirić iz Cazina stigao je na plato planine Udrč. “Ovo mi je 16. put da učestvujem u ‘Maršu mira’. Nisam učestvovao samo u vrijeme pandemije i prošle godine. Dolazim zbog onih kojih nema. Njima odajemo počast. Na putu su nam najpotresnije grobnice pored kojih prolazimo. Mi koji godinama prolazimo ovim putem, osjećamo ta područja, u zraku se nešto osjeća. U jednoj šumi se još osjeća miris tih grobnica”, poručio je Besim. Amina Omerović (21) iz Tuzle u “Maršu mira” učestvuje drugi put. “Teško je i naporno ići, ali ne planiram da odustanem. Osjećaj nakon ‘Marša mira’ je nevjerovatan. Moji roditelji su iz Kamenice tako da sam kao mala viđala grobnice i to mi nije toliko strašno”, izjavila je Amina. “​​​​​​​Marš mira” koji se ove godine organizuje 19. put u okviru obilježavanja 28. godišnjice genocida nad Bošnjacima “Sigurne zone Ujedinjenih nacija” Srebrenica, za preživjele Srebreničane predstavlja neku vrstu liječenja trauma ali i obavezu da svoja iskustva i priče ispričaju i prenesu mlađim generacijama. “Marš mira” traje tri dana i učesnici pješače na stazi dugoj oko stotinu kilometara od Nezuka do Potočara. Ovom stazom u suprotnom smjeru, od Potočara do Nezuka, su se u julu 1995. godine izvlačili i probijali Bošnjaci prilikom okupacije i zauzimanja “Sigurne zone Ujedinjenih nacija” Srebrenica od strane srpskih vojnih i policijskih formacija. Učesnici “Marša mira” dnevno pješače oko 30 kilometara i na određenim mjestima staza je izuzetno naporna, nepristupačna i zahtjeva solidnu fizičku spremnost učesnika. Kolonu “Marša mira” svake godine predvode veterani koji su uspjeli preživjeti put smrti i genocid iz jula 1995. godine. Učesnici “Marša mira” nakon dolaska u Potočare imaju priliku i mogućnost da 11. jula prisustvuju komemoraciji, dženazi i ukopu identificiranih žrtava genocida, pronađenih u nekoj od masovnih grobnica na lokalitetima kojima su i sami prolazili u toku pješačenja. U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do sada je ukopana 6.721 žrtva genocida počinjenog nad Bošnjacima 1995. godine, dok je na drugim lokacijama ukopano još 237 žrtava, u skladu sa željama njihovih porodica. I dalje se traga za oko hiljadu ubijenih. Pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), pod komandom tadašnjeg predsjednika RS-a Radovana Karadžića i glavnog komandanta VRS-a Ratka Mladića, tokom genocida u Srebrenici i okolini u julu 1995. godine ubili su više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Zločin u Srebrenici, najveći na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, okarakterisan je kao genocid pred domaćim i međunarodnim sudovima. Radovan Karadžić pravomoćno je osuđen pred Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS), nasljednikom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu na kaznu doživotnog zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja tokom rata u BiH. Ratko Mladić također je proglašen krivim za genocid i osuđen na doživotnu kaznu zatvora pred istim sudom u Hagu. Za zločine na području Srebrenice osuđeno je najmanje 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Zvizdić pozvao članice NATO-a na raspoređivanje vojnika na teritoriji Brčko distrikta Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Denis Zvizdić pozvao je članice NATO saveza, prijatelje cjelovite, suverene, multietničke, antifašističke, evropske i demokratske BiH, da na bazi Aneksa 1A Dejtonskog mirovnog sporazuma i člana 7. Statuta Brčko Distrikta BiH, rasporede NATO vojnike na teritoriju Brčko distrikta BiH. On je ovaj poziv uputio imajući u vidu da će 11. i 12. jula održati NATO samit na kojem će se razgovarati o situaciji u BiH i Zapadnom Balkanu. “Takvom odlukom bi preventivno bio zaustavljen, a onda i trajno onemogućen projekat secesije bh entiteta RS (Republika Srpska) koji je pokrenut zadnjim odlukama NS RS (Narodne skupštine RS-a). Time bi istovremeno bila uspješno otklonjena jedna od najvećih opasnosti sa kojom se suočava BiH”, naveo je Zvizdić. On je dodao da nadmoćna većina građana BiH želi mir, stabilnost i napredak, i sa velikim zadovoljstvom i iskrenom podrškom bi dočekali odluku o NATO snagama u Brčko Distriktu BiH kao trajnom rješenju dugogodišnje antidržavne i secesionističke politike. Pojasnio je da su većina ustvari svi, osim lidera vladajuće koalicije u bh entitetu RS, onih koji negiraju genocid i veličaju ratne zločince, koji su interesno povezani sa vladajućom strukturom u bh entitetu RS i koji RS žele pretvoriti u ispostavu ruskih interesa u Evropi i na Zapadnom Balkanu.

Bihać: Ka Srebrenici krenulo 700 motorista Danas je iz Bihaća krenuo 12. Moto maraton Bihać-Srebrenica “Da se ne zaboravi i nikome ne ponovi“ koji sutra stiže u Potočare. Brojni su motoristi došli iz evropskih zemalja da bi učestvovali i na taj način odali počast srebreničkim žrtvama. “Dolazim iz Austrije, već drugi put učestvujem, da doprinesem čuvanju sjećanja, da se nikada ne zaboravi i nikome ne ponovi. Mi živimo u Austriji, učimo djecu da se poštuju i druže, ali da pamte šta se dogodilo, kaže Mirzet Kozlica, učesnik Moto maratona. Ekrem Durić svake je godine učestvovao u maratonu, ove godine, zbog zdravstvenih razloga, ne ide. “Došao sam iako ne idem, da svoje prijatelje ispratim, idem s njima do Ključa. Velika je to gesta, i veličanstven osjećaj. Kad dođemo tamo nemamo snage pričati, emocije zavladaju nama, objašnjava Ekrem Durić iz Bihaća koji živi i radi u Beču. Orhan Pejzerović iz Zvornika prvi je put učesnik maratona. “Ja ne vjerujem da ima ijedna osoba koja ne zna za Srebrenicu, ja sam iz Zvornika, 50 kilometara od Srebrenice često sam tamo, ali ovaj maraton lijepa je gesta čuvanja sjećanja na srebreničku patnju“, kaže Orhan Pejzerović iz Zvornika. Organizatori kažu da ih doček majki Srebrenice obvezuje da se vrate svake godine. “Mi na ovaj način odajemo počast žrtvama u Srebrenici. Iz Bihaća nas je krenulo oko 150 usput nam se priključuju motoristi iz bh.gradova kroz koje prolazimo. U Sarajevo nas dolazi 300 a u Srebrenicu 700, i jako smo ponosni što nas je svake godine sve više. Poseban je osjećaj doći u Potočare taj odnos majki prema nama je nešto neprocjenjivo, kaže Fuad Komić, potpredsjednik Organizacionog odbora Moto-maratona Bihać- Srebrenica 2023. U moto maratonu “Bihać-Srebrenica- Da se ne zaboravi” učestvuju motoristi iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Njemačke, Švicarske i Švedske , a očekuje se ulazak njih 700 sutra u Memorijalni centar Potočari u Srebrenici.

Učesnici Maratona mira Goražde – Žepa – Srebrenica krenuli prema Potočarima U Memorijalnoj šumi Srebrenica 8372 na Posestri kod Goražda jutros je označen start maratona Goražde – Žepa – Srebrenica, koji 28 godina nakon počinjenog genocida simbolično povezuje tri ratne enklave i zaštićene zone UN-a. U maratonu učestvuje 12 atletičara, koje su na put dug oko 180 kilometara ispratili članovi Mreže mladih Muftijstva goraždanskog i muftija goraždanski Remzija efendija Pitić. Dolazak u Žepu očekuje se danas u večernjim satima. “Sutradan krećemo put Potočara, gdje se po zvaničnom programu i protokolu očekuje naš dolazak negdje u večernjim satima u Potočare. Mi želimo ovim putem i ovim našim gestom prenijeti jednu snažnu poruku saosjećanja stanovnika Goražda narodu Žepe i prvenstveno Srebrenice, da nismo zaboravili kroz šta smo sve prošli i da se sjetimo svih nevinih žrtava koje su se desile u proteklom ratu“, rekao je predsjednik Atletskog kluba Goražde Zaim Šuman. Tokom prolaska kroz Goražde maratonci su položili cvijeće na spomen obilježja poginulim pripadnicima MUP-a RBiH, djeci poginuloj tokom agresije na Goražde od 1992. do 1995. godine i na spomeniku “Goražde – grad heroj, svojim braniocima. “Naša obaveza ljudska, civilizacijska i vjernička jeste da se sjećamo, da se podsjećamo, da se to ne zaboravi. Ne zato što imamo taj neprevaziđeni bol u sebi, nego zbog potrebe da učinimo sve da se to ne ponovi. Ne samo nama, nego da se ne ponovi nigdje u svijetu“, izjavio je muftija Remzija ef. Pitić. Memorijalna šuma u Posestri kod Goražda zasađena je prije pet godina, kako bi sa svojih 8372 sadnice, Cvijetom Srebrenice i izletištem u centru kompleksa trajno čuvala sjećanje na genocid u Srebrenici. Godišnjica genocida u Srebrenici biće obilježena i sutrašnjim performansom “Stani za čovječanstvo”, kada će građani, gdje god se u tom trenutku nalazili, stati i odati počast žrtvama. Dan poslije dženaze u Memorijalnom centru Potočari u Goraždu će, na mostu Alije Izetbegovića, biti organizovan performans “Nema te na kahvi”.

Rahima i Isak Džanić će 11. jula u Potočarima ukopati braću: Godine čekanja kako bi se pronašlo još posmrtnih ostataka Rahima i Isak Džanić iz Budaka u Potočarima kod Srebrenice na kolektivnoj dženazi 11. jula ove godine u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari ukopat će posmrtne ostatke braće koji su ubijeni u genocidu počinjenom nad Bošnjacima u ljeto 1995. godine u Srebrenici. Nakon 28 godina, Esad Džanić i Bekir Musić napokon će naći svoj smiraj pored drugih članova njihovih porodica sa kojima su u ljeto 1995. godine pokušali preko šume doći do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja. Nisu uspjeli u tome. Ubijeni su. Godinama su porodice pokušavale doći do nekih informacijama o njihovim sudbinama. Nada da su možda preživjeli ugasila se onog trenutka kada su dobili poziv iz Tuzle da dođu na identifikaciju. Supružnici Rahima i Isak su u ljeto 1995. godine morali napustiti svoje ognjište. Rahima je sa ženama iz Potočara došla do slobodne teritorije. Isak se sa ostalim muškarcima i dječacima uputio preko šume. Na sreću, preživio je “put smrti” kako ga preživjeli često nazivaju. Međutim, njegov brat nije preživio. Rahima i Isak su se u Budak vratili 2002. godine. Nadali su se boljem životu. Međutim, danas više nema nade u bolje sutra na području na kojem je 1995. godine počinjen genocid. Kako kaže Isak, teško je živjeti tu, nema onog sretnog života od prije rata. Ekipa Anadolu posjetila ih je u porodičnoj kući iznad mezarja Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Spremaju se da nakon 28 godina ukopaju posmrtne ostatke braće koji su ubijeni sa hiljadam drugih muškaraca na brutalan i svirep način. Prisjetio se tog jula 1995. godine. “Bio sam na međuliniji 11. jula 1995. godine. Došao je kurir i rekao mi da je pala Srebrenica. Otišao sam do jednog brijega i vidio kolonu ljudi koja se kretala prema Potočarima. Došao sam kući”, prisjetio se Džanić. Godinu prije pada Srebrenice ranjena mu je majka i snaha i one su izmještene iz grada. “Ostali smo moja supruga, ja i brat. Kada sam 11. jula došao kući zatekao sam samo suprugu jer je brat bio na liniji, kao stražar. Rekao sam joj da ide sa civilima prema Potočarima, a ja ću sa kolonom. Rekao sam joj da ako pređem prvi, drugi dan prešao sam, a ako ne dođem tada da mi se ne nada. Ona je otišla, ja sam otišao na Buljim, postrojili smo se i krenuli. Cijelo vrijeme sam bio na začelju kolone”, kaže Džanić. – Put zasjeda, jauka i smrti – Tokom proboja cijelo vrijeme je bilo teško, zasjede, ranjenici, glad… “Bilo je svašta, svakakvih scena, ranjenih koji su ostavljani. Jedino sam htio da pronađem brata jer se nakon Buljima više nismo vidjeli”, izjavio je Džanić. Tokom prelaska Jadra upao je u vodu i bio je mokar. Neko mu je dao plavu majicu koju je obukao, a u kojoj se može vidjeti i na nekim snimcima koji su objavljeni u kasnijim godinama, a na kojima su Srebreničani tokom proboja do slobodne teritorije. “Tada je naišao jedan čovjek iz Glogove. Pogledao je u mene uplašeno. Pitao me je da li sam ja. Rekao je da me vidio mrtva. Kada sam ga pitao je li vidio gdje mog brata Esada rekao je da jeste i da je i njemu rekao da sam mrtav. On se vratio. Vjerovatno se tada i predao”, ispričao je Džanić. Nakon toga su upali u još jednu zasjedu. “Jauci, pozivi u pomoć…Bio mi je ranjen i jedan komšija koji me je molio da ga ne ostavljam i da budem uz njega. Ostao sam s njim cijelu noć. Nastavili smo put i u jednom trenutku sam htio malo da zaspim, nisam spavao dvije noći. Bio je samnom jedan moj rođak i amidžić. Možda sam spavao pet, deset ili 20 minuta. Kada sam se probudio amidžića nije bilo. Zvali su ga na čelo kolone”, rekao je Džanić. Na slobodnu teritoriju je prešao nakon pet noći i šest dana. “Kada sam prešao na slobodnu teritoriju pao sam, nisam imao snage više ni da metar napravim. Žao mi je što nismo mogli spasiti još naših. To me pojede. Ali, opet mislim da je takva sudbina”, prisjetio se Džanić. Brat Esad je u trenutku smrti imao 27 godina. Od Isaka je bio mlađi šest godina. “Bio je oženjen. Imao je dijete od 16 mjeseci koje je poginulo. Supruga mu je ranjena. Posmrtni ostaci brata su pronađeni u Kamenici. Prije deset godina pozvali su me iz Tuzle gdje su mi pokazali dvije, tri kosti mog brata i neku njegovu odjeću. DNK je potvrdio da je to on. Nakon toga mi je javljeno da je pronađeno još kostiju, oko polovina skeleta je pronađena. Odlučio sam da ga ukopam ove godine da znam gdje mu je mezar pa da i njegove kosti mogu naći smiraj, a i ja da imam gdje proučiti Fatihu”, ispričao je Džanić. Majka nije doživjela da ukopa sina. Preminula je 2010. godine. “Uvijek se nadala, nisam joj rekao da je pronađeno nekoliko kostiju, da će se pojaviti odnekle, da je živ, da je negdje vani. Nisam joj mogao reći”, rekao je Džanić. Esada su, kako je kazao, svi voljeli. “Bio je miran, povučen, blag. Mislim da se nikada nije posvađao s nekim. Da nikome nikada nije rekao ništa loše. Bio je duša od dijeta. To mi je još gore. Nije ni mrava zgazio, a zašto se moralo to desiti? Slušao me kao mlađi brat. Posljednji put smo se vidjelina Buljimu, kada smo se postrojavali. To je bilo jako kratko. Rekao je samo: ‘Čuvaj se’. Imao sam 12 godina kada je preminuo otac, on je imao šest godina. Ja sam mu bio i stariji brat i podrška”, navodi kroz suze Džanić. – Povratak u Potočare – I njegova supruga Rahima će 11. jula ukopati brata. “Njen brat je Bekir Musić. To joj je najmlađi brat. Ukopala je još jednog brata”, rekao je Džanić. Isak se u Potočare vratio kako bi nastavio život kojeg je imao prije rata. Želio je da radi i da bude na svom. U naselju