Nasilje u porodici i dalje jako prisutno u bh. društvu: Žene se svakodnevno javljaju u sarajevsku Sigurnu kuću Osobe koje su pretrpjele nasilje borave u tim kućama, imaju terapije i mogu ostati do šest mjeseci, ali ima i onih koje ostaju i duže zavisnosti od problema. Jedan od najrasprostranjenijih problema kako u svijetu tako i u Bosni i Hercegovini je nasilje u porodici. Ranijih godina žene su uglavnom šutjele i trpile nasilje čak i po 40 godina jer, uglavnom iz ekonomskih razloga, nisu imale mogućnosti da napuste muža i odluče se za sigurniji život. Međutim, ima i slučajeva gdje se odlučuju da trpe zbog djece ili nade da će se situacija poboljšati. Posljednjih godina to se mijenja. Raste svijest u društvu kada je ovaj problem u pitanju, ali i žene postaju hrabrije jer im se kroz sigurne kuće i brojne nevladine organizacije koje djeluju pri ovim kućama, omogućava da život nastavljaju van porodice u kojoj su bile zlostavljane. Međutim, nasilje je i dalje prisutno u velikoj mjeri. – Devet sigurnih kuća – U Bosni i Hercegovini trenutno radi devet sigurnih kuća. Od toga je šest u bh. entitetu Federacija BiH, a tri u bh. entitetu Republika Srpska. Osobe koje su pretrpjele nasilje borave u tim kućama, imaju terapije i mogu ostati do šest mjeseci, ali ima i onih koje ostaju i duže zavisnosti od problema. Od oktobra 2000. godine Fondacija lokalne demokratije vodi jedinu Sigurnu kuću – Sklonište za žene i djecu žrtve nasilja u porodici na području Kantona Sarajevo. Za žrtve nasilja, smještaj u Sigurnu kuću je u svakom trenutku dostupan i moguć. Vrši se po preporuci Centra za socijalni rad i policijskih uprava, a na osnovu potpisanog protokola o postupanju sa žrtvama nasilja u porodici između Fondacije lokalne demokratije, Kantonalnog centra za socijalni rad i MUP-a Sarajevo. U protekle 23 godine kroz Sigurnu kuću i Sklonište za djevojke u Sarajevu prošlo je 2.314 žena, djece i djevojaka. Arijana Ćatović, psihologinja u Sigurnoj kući Fondacije lokalne demokratije, podsjetila je da ova ustanova egzistira od 2000. godine. “Imamo siguran smještaj za žene i djecu žrtve nasilja, a pored toga imamo i smještaj za djevojke. Imamo siguran prostor za djevojke koje su žrtve nasilja. Kapacitet naše sigurne kuće je oko 35 žena i djece i još desetak mjesta za djevojke”, izjavila je Ćatović. – Osnaživanje zlostavljanih žena – Osnovni cilj rada Sigurne kuće je obezbjeđenje fizičke zaštite i sigurnosti žrtava, kao i psihosocijalni tretman u cilju prevazilaženja traumatskih iskustava i reintegracije u društvenu zajednicu. “Kroz Sigurnu kuću pokušavamo da žene psihosocijalno osnažimo. Jačamo ih i na nivou da je sposobna da se brine o sebi. Vrlo često su žene koje dolaze u Sigurnu kuću živjele s alkoholičarima ili narkomanima. Educiramo ih i pokušavamo da im pronađemo zaposlenje, prije nego što izađu iz Sigurne kuće. Žene se svakodnevno javljaju. Sarađujemo sa centrima za socijalni rad i policijom. Žene koje se smještaju u Sigurnu kuću prolaze kroz sistem. Prvi korak je prijava policiji ili Centru za socijalni rad, onda nas oni kontaktiraju, a nakon toga se žene smjeste ovdje. Žene pozivaju i na SOS telefon gdje naše volonterke upute ženu prema policiji ili Centru za socijalni rad i na taj način opet bude smještena”, pojasnila je Ćatović. U protekle dvije godine u Bosni i Hercegovini ubijeno je 19 žena. O nasilju nad ženama se ponovno više priča nakon tragičnog događaja koji se u augustu dogodio u Gradačcu kada je Nermin Sulejmanović ubio Nizamu Hećimović. “Nažalost, kada se nešto desi tada se reaguje i tada se više priča o problemu nasilja u porodici. I u tom periodu bude nešto veći broj i prijava jer u medijima ima puno više informacija o tome, više se razgovara. A to nam govori o tome da se ova tema ne smije zaboraviti i da se o njoj treba stalno razgovarati. I prije ovog nemilog događaja i svega ovoga što se dešavalo u zadnje vrijeme, Sigurna kuća je imala popunjene kapacitete. Imamo periode kada je naš kapacitet 100 posto popunjen, a ima perioda kada je na 50 ili 60 posto. Trenutno je popunjenost oko 60 posto”, istakla je Ćatović. Smatra da žene koje žive u nasilju vrlo često nemaju adekvatne informacije o tome kako im neko može pomoći i ne znaju koji je pravi put da sebi pomognu. “Kod nas su smještene i maloljetne djevojke, od nekih 13 ili 14 godina, a raspon je do nekih zrelih doba, do 75-80 godina. U posljednje vrijeme smo imali i starije žene. One obično dolaze zbog nasilja koje trpe od svojih sinova, ali to nije pravilo, jer ima i slučajeva da su te starije žene nasilje od svojih partnera trpile puno godina”, naglasila je Ćatović. – Počinje s emocionalnim nasiljem – Smatra da je odgoj generalno jako bitan i poruke koje kroz odrastanje dobijamo ne samo od roditelja nego generalno. “Kada krenemo od bajki koje slušamo, princ na bijelom konju dolazi da je spasi, ali i masa drugih informacija koje se ženama serviraju – da treba da budu dobre majke, da dobre majke i supruge niko ne tuče… Nasilje ne dolazi odjednom. Prvo krene od emocionalnog nasilja i pravi se izolacija oko žene. Prvo se izoliraju svi oni koji mogu da pruže podršku – prijateljice, rodbina… Obično kreće kroz ljubomoru koju žene, odnosno mlade djevojke najčešće doživljavaju kao izraz ljubavi. Ljubomora je jedan od sistema izolacije”, izjavila je Ćatović. Kada dođe do izolacije, kada nema komunikacije s prijateljima i rodbinom, žene su ostale same s nasilnikom. “Kada se desi fizičko nasilje, poslije toga nasilnici imaju fazu tzv. medenog mjeseca gdje se izvinjavaju i govore da ne znaju šta im se desilo i da se više neće ponoviti. Zna se desiti da se žena i više od jedanput vrati nasilniku. Vrati se jer je ili ekonomski ovisna o njemu, nema podršku porodice, uhvati je strah šta dalje. Jako je teško da žene s malom djecom pronađu posao”, pojasnila je Ćatović. Međutim, navela je da ciklusi nasilja i izvinjavanja traju godinama i idu u krug. “Žene koje mnogo godina trpe nasilje odlučuju se
