Edina Trako, majka troje djece za volanom autobusa: Živim svoj san, žene kada žele mogu sve Tačno u 11 sati prijepodne autobus TravnikTransa dolazi na autobusku stanicu u Kruščici, naselje iznad Viteza za čijim volanom se nalazi žena, četrdesettrogodišnja Edina Trako. To je samo jedna od ukupno pet vožnji koju Edina napravi svaki dan osim nedjelje na relaciji Kruščica – Travnik- Kruščica. Na prvu vožnju Edina kreće već u 6.20 sati ujutro kada put Viteza i Travnika vozi mnoge ljude na posao, ali i djecu prema školi, a posljednja u 19.15 sati iz Travnika kada srednjoškolce iz druge smjene vraća kući. Na licu nema umora, samo osmijeh, vedar duh i želja da odgovorno i tačno preveze putnike sa i do odredišta. Edina je položila C i D kategoriju, napustila raniji posao i prije nekoliko mjeseci sjela za volan autobusa, čime je kako, kaže ispunila svoj san i dokazala da žena kada nešto hoće može sve. “Ovo je moja želja od ranije. Još dok sam bila djevojka. Završila sam srednju školu, udala se. Došlo je troje djece. Ali, nikada nisam gubila nadu da ću jednoga dana da položim sve kategorije i ostvarim sebi želju tu koju sam imala još u djetinjstvu i razmišljala o tome”, započinje svoju priču za Anadolu Edina Trako. – Važna je volja kod žena – Iako je Kruščica poznata po hrabrosti žena u cijeloj Bosni i Hercegovini jer su svojim aktivnostima spriječile gradnju mini hidroelektrana i uništavanje okoliša, Edina priznaje da je njena odluka da sjedne za volan autobusa bila kao grom iz vedra neba za mještane naselja u kojem živi. “Da budem iskrena jeste. Čudili su se. Govorili su mi – jao šta će ti to, pa imaš posao, nije to baš za ženu. Ono i nije za one koje nemaju tu jaku želju i volju i hrabrost. Ovo je prvo odgovornost. I to velika. Drugo je obaveza. Posebno za jednu ženu. Jer, nije samo voziti. Ima se dosta paziti na saobraćaj, na putnike. Jer, ja kao ja veoma sam odgovorna za sve i jednog putnika, njih 57”, ističe Edina. Navodi da u firmi u kojoj radi ima svu podršku, ali da je čudnih reakcija bilo od drugih kolega vozača, muškaraca. “Što se tiče kolega u firmi, TravnikTransu oni su me stvarno prihvatili. Zahvaljujem im na tome. Ali, je bilo iznenađujuće u saobraćaju u mimoilaženju. Mnogi se čude, okreću se. Čak znaju pričati na telefon, pa blago spuste pogled začuđujući kada me vide za volanom. Dosta je bilo narodu čudno. Ali, ja bi prije rekla čak i zanimljivo što me vide. No, složili su se svi većinom. Daju mi podršku. S tim da moram naglasiti da tu podršku baš i nisam imala ni od koga na početku. Svi su govorili – zašto, neki se i smijali, savjetovali mi da top nije za mene, da to nije za jednu ženu. No, sve je to iza mene”, rekla je Edina. Smatra da je dobrim dijelom razbila predrasude o ženama u Bosni i Hercegovini. “Sve žena može. I imati brak i djecu. Isto radim kući. Hranimo junadi, posijem, sušim sijeno… Sve radim kao i ostale žene. Plus radim u firmi. Kako uspijevam i stižem? Uz dobru organizaciju se može. Šest dana sam za volanom i opet sve stignem. Organizacija je pola posla”, navodi Edina. Smatra da žene ne treba sputavati u pokušajima da sebi promijene život i da to nije dobar stav sa kojim se ona susreće na početku. “Loše je. Ja opet kažem, što bi željela dati savjet svima. Ja isto nisam ni od koga imala podršku ispočetka. Ali, bila sam uporna, odlučna. I poručila bi svim ženama, ono što imaju želju, što stvarno osjete da mogu to postići, naravno da ne ugrožavaju porodicu da ona to ne osjeti, na to se i odvaže. I meni je bilo pod broj jedan da ne ugrozim porodicu. To je bio meni u životu cilj da imam porodicu i da mi je porodica na okupu. Ali, žene treba da budu uporne, da sebi ostvare ono što žele. Nisam ni ja mogla odmah. I ja sam radila u jednoj firmi pa trčala još radila privatno i ko me god zvao radila sam da zaradim sebi i da ostvarim sebi ono što želim. Jer, ipak to košta. To košta i vremena i novca i živaca i svega. Jer, samo koliko puta se mora izaći pred komisiju, gdje su ljudi profesionalni i normalno neće pustiti nikoga i potpisati papir ako niste sposobni i ako niste zadovoljili to što oni traže, te kriterije. Ja sam uspjela da položim”, kazala je Edina. Ističe da je ka konačnom cilju, sjedanju za volan autobusa, koračala 24 godina, da niti jednog trenutka od toga nije odustajala. No, i proces polaganja vozačkih ispita bio je sam od sebe poduhvat. “Od momenta kada se započne treba nekoliko mjeseci. Mora se napraviti razmak u polaganju između kategorija, C i D. Tu je i polaganje testova”, pričala je Edina. – Poziv i šansa – Nakon polaganja D kategorije Edina nije čekala na novi posao. “Iz firme TravnikTrans su me pozvali. Čuli su za mene i pružili su mi šansu. Omogućili su mi da probam da ostvarim svoju želju. Čuli da je to moja želja i zaista im se zahvaljujem. To je jedna agencija za pohvaliti. Drago mi je i čast mi je što sam u toj agenciji. Nadam se da ću do penzije biti tu”, govorila je Edina kroz smijeh. Edina ima poseban odnos prema njoj najvažnijim ljudima, putnicima. “Nije bilo nikada problema sa putnicima. Osjetim ja onaj osmijeh i onu dragost. Bilo je čuđenja, ali u pozitivnim smislu”, kaže Edina. Bilo je kaže, zanimljivih i šaljivih situacija. “Par puta se gospoda, muškarci uozbilje pa kažu žensko si ima li pojas, ovo ili ono. Ali sve je zezancija. Poslije kada izlaze čestitaju i kažu nismo nikada imali bolju vožnju, udobniju i ležerniju”, ističe Edina. Na pitanje da li ćemo je uskoro vidjeti za volanom i na nekim drugim linijama štirom Bosne i Hercegovine, Edina ima jasan odgovor. “TravnikTrans je jedna velika agencija
