Bajrić se osvrće na ključne trenutke u događajima tog dana, ističući kako su vojnici JNA i rezervisti započeli pljačku oružja i municije teritorijalne odbrane Tuzla. Dramatične scene odvijale su se i na ulicama grada, dok su građani svjedočili otvorenim prozorima svojih stanova, nesigurni u razvoj situacije. Pucnjava je počela, a ljudi su instinktivno reagovali i odgovorili.

Odluka da se uzvrati vatrom bila je, kako Bajrić navodi, školski primjer nužne odbrane. Situacija je bila posebno osjetljiva jer su vojnici koristili civilne ljude kao štit u transportu goriva i eksplozivnih sredstava, direktno ih izlažući opasnosti. Upravo zbog toga je došlo do zapaljenja vozila, aktiviranja eksploziva i tragičnog stradanja ljudi.

Uprkos haosu i neizvjesnosti, tuzlanska policija ostala je dosljedna svojoj zakonskoj i moralnoj obavezi. Organizovane su medicinske ekipe, hitni prevozi ranjenih, a koordinacija sa hirurgijom i ortopedijom bila je ključna u spašavanju života. Bajrić naglašava da su oni koji su učestvovali u ovim aktivnostima postupali humano, profesionalno i dostojanstveno.

Posebno ističe da su ljudi različitih etničkih pripadnosti sarađivali kako bi zaštitili Tuzlu. Navodi kako je bilo pokušaja da se pripadnici srpske nacionalnosti optuže za izdaju, ali naglašava da su oni djelovali legalistički i humano, odbijajući fašizam i nacionalizam. Njihova lojalnost je bila usmjerena prema pravdi i zaštiti života, a ne prema ideologijama koje su širile podjele.

Na kraju, Bajrić poziva na suočavanje s istinom i ističe da se odgovorni još uvijek ne žele suočiti s historijskim činjenicama. Tuzla je branila sebe i svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, i ponosi se time što ni jedan sud nije okrivio njene branitelje za zločine. Sve akcije bile su sprovedene u skladu s međunarodnim konvencijama, štiteći zajedništvo, čast i dostojanstvo svog grada.
Zaključuje da 15. maj ostaje datum na kojem se Tuzla ponosno prisjeća svoje borbe i svog otpora, ali i svoje humanosti i civiliziranosti.

(SUPER TV)