Rikard Larma: Zanijemim kad dođem na Markale Kad dođem na Markale, ne mogu da govorim, samo mi suze idu na oči. I sada sam u toj fazi da ne mogu da izgovorim šta sam tu vidio. To je tako težak horor, kaže sarajevski fotoreporter Rikard Larma. Kroz objektiv, Larma je zabilježio neke od najpotresnijih trenutaka opsade Sarajeva. U prvom od dva masakra na sarajevskoj pijaci Markale, jednim od najbrutalnijih zločina nad civilima opkoljenog Sarajeva (1992-1995), minobacačka granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS) ubila je 68, a ranila 142 ljudi. Larmine fotografije nastale tokom opsade Sarajeva obišle su svijet. Objavljene su u mnogim poznatim časopisima. One su vječan, neizbrisiv trag i dokaz o stravičnim zločinima nad civilima tokom opsade. Stojeći između tezgi na pijaci Markale, na korak od udubljenja u asfaltu koje je prije 31 godinu ostavio rasprsnuti projektil, Larma pokazuje naslovnicu američkog sedmičnika “Newsweek” sa fotografijom žene krvavog lica. Ranjena je u masakru na Markalama. “To je moja najpoznatija fotografija, objavljena u magazinu ‘Newsweek’. To je moj najveći novinarski uspjeh”, kaže Larma. Dok se prisjeća kobne subote u zimu 1994. godine, u Larminom glasu, pogledu, pažljivo biranim rečenicama i povremenim pauzama u govoru, vidljivo je – što će nam kasnije i potvrditi – da za njega nije jednostavno doći na Markale. Svaka rečenica u kojoj se prisjeća masakra 5. februara 1994. odaje njegovu unutrašnju borbu. - Ranjenici – Larma kaže da je 5. februar 1994. bio lijep i sunčan dan, iako je, dodaje, nakon svega što se desilo, to neprimjereno reći za taj dan. Tišinu je prekinuo oštar zvuk eksplozije, koji ga je zatekao na Marijin dvoru, par kilometara od pijace. U tom momentu, nije znao gdje je granata pala. Stigao je do zgrade Predsjednišva i vidio automobile koji su vozili ranjene prema bolnici Koševo. “Ne želeći da rizikujem da mi promakne snimak, otišao direktno u bolnicu za tim vozilima. Tu sam, u bolnici, snimio značajne fotografije”, kaže Larma i dodaje da je tu nastala fotografija s naslovnice “Newsweeka”. Pokazuje potresne fotografije građana Sarajeva koji u bolničkim prostorijama čekaju informaciju o svojim najbližim ranjenim u masakru na Markalama. Mladi medicinski tehničar koji je primao ranjenike, zamolio ga je da mu pomogne oko donošenja krvne plazme za ranjene. “Tako da sam s njim proveo oko pola sata dok nismo tu određenu količinu krvi u frižideru donijeli u bolnicu”, priča Larma. – Stravični prizori – Oko dva sata nakon eksplozije došao je na pijacu Markale. Prizori su bili su stravični. “To su stvarno bile lokve krvi. Ova metalna ograda, okrugla, tu je još uvijek bila jedna osoba, jedan leš, kompletno unakažen, raznesen granatom. Tu sam sreo oficira u američkoj uniformi koji je izbezumljeno hodao ulicom, kroz ta mjesta gdje su ranjenici, poginuli. Tu sam zabilježio fotografije”, priča Larma. Da trenuci koje bilježe ratni reporteri ostavljaju trajne ožiljke i traume, potvrđuje i Larma. On je i sam ranjen tokom opsade Sarajeva, a geler iz noge izvađen mu je 19 godina kasnije. Podsjeća da je prošle godine imao izložbu fotografija “Svjetlopis” u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Time je, kako kaže, želio pokazati Sarajevu da on nije samo ratni fotoreporter. Prisjetio se vrlo potresnog momenta, kada je nakon izložbe odlučio 24-godišnju kćerku Lily (Lillian) odvesti do Markala i ispričati joj šta se tamo desilo. “Idem na pijacu, vodim kćerku, a ona je tada imala 24 godine. I, naravno, hoće tata da joj kaže kako je to izgledalo, šta je bilo, da je ovdje bio najveći masakr u Sarajevu koji se dogodio i koji je finalno preokrenuo svijet i Ameriku. Ja hoću sve njoj da kažem, i pođem… Znaš, Lily, tu je… i trokiram, ne mogu da izgovorim. Meni suze idu na oči. I ja sam sad u toj fazi da ne mogu da izgovorim to šta sam tu vidio. To je tako jedan težak horor”, govori Larma kroz suze. Pokazuje fotografije zabilježene u bolnici Koševo dan nakon masakra, na kojima se vidi predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović tokom posjete ranjenima. – “Poželio sam da nisam živ” – Na pitanje kako komentariše to da svijet nije izvukao pouku iz opsade Sarajeva, pa ni danas nismo pošteđeni gledanja istih ili još težih scena, Larma zaključuje: “Napravio sam dosta izložbi da pokažem taj horor, sve s ciljem da se to ne zaboravi, a još važnije od toga, da se ne ponovi. Međutim, ovih zadnjih godinu i po su se takvi horori dešavali od Izrela i Palestine, do Ukrajine, da sam poželio da nisam živ, da sam umro prije toga, što moram to preživljavati. Ali, tu sam dok sam živ, živi sam svjedok.” Pijaca Markale i zatvorena Gradska tržnica u starom dijelu Sarajeva bile su popriša dva masakra nad civilima. Nakon februara 1994, u masakru 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice, poginula su 43, a ranjena 84 civila. – Opsada Sarajeva – Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992, okončana je 29. februara 1996. Trajala je 1.425 dana. Oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu grada. Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a više od 50.000 civila je bilo ranjeno. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade. – Presude – Zbog teroriziranja civila tokom opsade Sarajeva u periodu 1992-1995, između ostalih, Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove na kazne doživotnog zatvora osudilo je ratnog komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića i ratnog predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića. Na doživotnu kaznu zatvora za držanje u opsadi Sarajeva Haški tribunal osudio je komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Stanislava Galića, a osuđeni su Dragomir Milošević i Momčilo Perišić, takođe visoki oficiri VRS-a.
