Author name: Amna H.

Sve spremno za “Marš mira”: Hiljade učesnika iz svih dijelova svijeta će i ove godine prolaziti “putem smrti” iz 1995. godine   Učesnici “Marša mira” pješače od Nezuka do Potočara i Srebrenice – obrnutim smjerom od onoga kojim su Srebreničani tog ljeta ’95. bježali pokušavajući doći do slobodnog teritorija. “Marš mira” su pokrenuli preživjeli Srebreničani. Više od 3.220 osoba prijavljeno je za ovogodišnji “Marš mira”, trodnevno pješačenje u okviru obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, a koji simbolizuje čuvanje sjećanja i sprečavanje negiranja onoga što se u ljeto 1995. godine dogodilo u Srebrenici i okolini. Učesnici “Marša mira” pješače od Nezuka do Potočara i Srebrenice – obrnutim smjerom od onoga kojim su Srebreničani tog ljeta ’95. bježali pokušavajući doći do slobodnog teritorija. “Marš mira” su pokrenuli preživjeli Srebreničani. “Marš mira” za preživjele simbolizuje čuvanje sjećanja i sprečavanje negiranja onoga što se dogodilo u Srebrenici. “Ovo je 19. ‘Marš mira’ koji se održava u okviru obilježavanja godišnjice stradanja Bošnjaka zaštićene zone UN-a Srebrenica. Skoro pa u potpunosti je sve spremno da krene ‘Marš mira’. Trasa je očišćena, pokošena, uređena pa čak i oni najizazovniji dijelovi – Buljim i buljimski potoci – su dovedeni do toga da budu sigurni za sve učesnike ‘Marša mira’ i da budu prohodni”, rekao je Suljo Čakanović, predsjednik pododbora za “Marš mira”. Prema njegovim riječima, ostali su samo još neki detalji. “Logistička podrška je spremna, medicinska pomoć i sve druge pomoći su spremni. Sutra krećemo iz Nezuka, a u Potočare dolazimo 10. jula. Na tom putu ćemo na važnim mjestima održati historijske časove. To su svjedočenja onih koji su preživjeli genocid. Imamo oko 3.220 prijavljenih, što nije konačan broj jer svake godine imamo onih koji se ne prijave, ali dođu da učestvuju jer ne moraju biti prijavljeni svi koji učestvuju u ‘Maršu mira’. Prijave vršimo radi evidencije i pripreme organizacije. Najviše prijavljenih je iz evropskih zemalja. Imamo zapažene grupe i iz Amerike, Australije… Imamo oko 70 organizovanih grupa”, pojasnio je Čakanović. Učesnicima je uputio apel da se drže kodeksa ponašanja u toku “Marša mira”. “Skoro na svakom pedlju trase ‘Marša mira’ imamo ekipe medicinske pomoći, helikoptersku podršku Oružanih snaga BiH… Ništa nismo prepustili slučaju”, dodao je Čakanović. On je podsjetio da je cilj “Marša mira” odavanje počasti nevino ubijenim žrtvama genocida jula 1995. godine. “Proboj je bio dug 110 kilometara i na tom putu su mnogi položili živote”, poručio je Čakanović. “​Marš mira” se organizuje u okviru obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima “Sigurne zone Ujedinjenih nacija” Srebrenica, a za preživjele Srebreničane predstavlja neku vrstu liječenja trauma, ali i obavezu da svoja iskustva ispričaju i prenesu mlađim generacijama. Memorijalna manifestacija koja se održava u julu svake godine, ima za cilj i izgradnju, unapređenje i njegovanje kulture sjećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici te onemogućavanje negiranja, poricanja i relativiziranja zločina genocida. “Marš mira” uvršten je u program obilježavanja godišnjice genocida 2005. godine i broj učesnika se povećavao svake godine. U “Maršu mira” prethodnih godina, izuzev protekle dvije godine pandemije, učestvovalo je od 2.000 do više od 10.000 ljudi iz Bosne i Hercegovine i drugih dijelova svijeta. ​​​​​”Marš mira” traje tri dana i učesnici pješače na stazi dugoj oko stotinu kilometara od Nezuka do Potočara. Ovom stazom u suprotnom smjeru, od Potočara do Nezuka, su se u julu 1995. godine izvlačili i probijali Bošnjaci prilikom okupacije i zauzimanja “Sigurne zone Ujedinjenih nacija” Srebrenica od strane srpskih vojnih i policijskih formacija. Učesnici “Marša mira” dnevno su pješačili oko 30 kilometara i na određenim mjestima staza je izuzetno naporna, nepristupačna i zahtijevala je solidnu fizičku spremnost učesnika. Kolonu “Marša mira” svake godine predvode veterani koji su uspjeli preživjeti put smrti i genocid iz jula 1995. godine. Učesnici “Marša mira” nakon dolaska u Potočare imaju priliku i mogućnost da 11. jula prisustvuju komemoraciji, dženazi i ukopu identificiranih žrtava genocida, pronađenih u nekoj od masovnih grobnica na lokalitetima kojima su i sami prolazili u toku pješačenja.   Izvor: Super TV/AA

Vehid Dedić preživio “marš smrti”: Šesnaesti juli mi je drugi rođendan   Tokom proboja do slobodne teritorije putnici na “maršu smrti” su nailazili na zasjede, bojne otrove, pucanja i granatiranja. Vehid Dedić (47) iz Pobuđa, na području Konjević Polja, na početku rata imao je 16 godina. Jedan je od onih sretnika koji su u julu 1995. godine preživjeli “put smrti”, od Srebrenice do slobodne teritorije. “Do marta 1993. godine bili smo u Pobuđu. Nažalost, zbog dešavanja iz tog perioda, napada na Cersku, Kamenicu, vlaseničku i zvorničku teritoriju, bili smo prinuđeni da izbjegnemo u Srebrenicu. Tu smo i ostali do 11. jula 1995. godine”, ispričao je Dedić.   Desetog jula 1995. godine bio je iznad Srebrenice. “Majka i sestre su bile u jednom selu u blizini Šušnjara. Desetog sam došao kući, jer sam deset noći bio u pripravnosti. Nažalost, 11. jula su mi došli otac i brat. Okupili smo se u kući mog dajdže. Bili smo prisiljeni da napustimo to područje. Morali smo krenuti preko šume. U Šušnjarima smo se rastali od majke i sestara. One su otišle prema Potočarima, a mi smo krenuli preko šume do slobodne teritorije”, prisjetio se Dedić.   Naveo je da se u Šušnjarima okupilo uglavnom civilno stanovništvo – muškarci, dječaci i nekoliko desetina mlađih žena. “Na slobodnu teritoriju sam došao 16. jula. Išao sam na čelu kolone. Ponosan sam i smatram da sam pomogao dobrom dijelu civila da dođu do slobodne teritorije. U šumi sam bio pet dana”, izjavio je Dedić. Tokom proboja do slobodne teritorije nailazili su na zasjede, bojne otrove, pucanja i granatiranja. “Od Šušnjara do Jadra u Konjević Polju ništa nisam osjetio. Kako smo se kretali od Jadra do Nezuka, do Marčića sam šetao normalno, jer su se četnici fokusirali na zadnji dio kolone. Znali su da ima civila. U Marčićima smo upali u zasjedu. Tu mi je bilo najteže. Znao sam s čim mi raspolažemo, a sa čim oni. Gledao sam koliko ih ide prema nama. Tu me uhvatila panika. Nismo imali puno opcija. Znali samo da ćemo preživjeti ili umrijeti. Mogu samo da se zahvalim dragom Bogu jer je u tom trenutku počela kiša i led. Padao je krupan led, imao sam rane po glavi”, ispričao je Dedić.   To nevrijeme su iskoristili da se spase i došli su nadomak Baljkovice. “Na putu do slobodne teritorije bacali su i bojne otrove. Tu su ljudi već bili umorni, iscrpljeni, žedni i gladni. Kada smo došli do Baljkovice, sjećam se da sam krenuo jednim putem, ne znam da li me savladao umor. Zapucali su na mene i tada sam došao sebi i povukao se nazad. Mogu da kažem da je moj drugi rođendan kada sam došao do slobodne teritorije i ugledao naše ljude koji su nam išli u susret i išli da nam pomognu na Baljkovici. Šesnaesti obilježavam kao rođendan”, rekao je Dedić. “Marš smrti” su preživjeli i njegovi otac i brat. “U mojoj familiji, s očeve i majčine strane ubijene su 54 osobe”, poručio je Dedić. Na prijeratno ognjište vratio se 2000. godine. Tada je, kako je kazao, bilo teško svakom Bošnjaku jer je bilo svega – provokacija i napada. Danas je, dodao je, bolje u odnosu na taj period. U mezarju Memorijalnog centra u Potočarima ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci 30 žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine nad stanovnicima “zaštićene zone UN-a” u Srebrenici.   Izvor: Super TV/AA