Dželati prolaze, zločini i opomena ostaju
Balkan je kroz svoju historiju previše puta gledao isti prizor. Mijenjale su se države, zastave, vojske, ideologije i parole, ali su u ratovima uvijek iznova izranjali ljudi spremni da u ime „svog naroda“ ubijaju pripadnike drugog.
Najprije bi ljude podijelili na „naše“ i „njihove“. Zatim bi komšija postao neprijatelj, civil legitimna meta, a ubistvo predstavljeno kao patriotizam. Na kraju su ostajale spaljene kuće, logori, masovne grobnice, ubijene žene, djeca i starci te porodice koje su decenijama poslije ratova živjele s posljedicama zločina.
A nisu stradavali samo oni koji su proglašeni neprijateljima. Stradavali su i pripadnici vlastitog naroda koji nisu željeli slijediti politiku mržnje. U logici ekstremizma neposlušan čovjek brzo postaje „izdajnik“, jer odbija prihvatiti da je mržnja prema drugome dokaz ljubavi prema vlastitom narodu.
Historija ovih prostora pokazuje da takva pojava nije počela ratovima devedesetih.
Tokom višestoljetne osmanske vlasti bilo je perioda brutalnog gušenja ustanaka, pogubljenja, odmazdi i represije nad stanovništvom. Posebno krvave bile su pojedine vojne kampanje i odmazde tokom ustanaka i procesa povlačenja Osmanskog carstva s Balkana. Istovremeno, i u ratovima protiv Osmanlija događali su se progoni i masovna stradanja muslimanskog stanovništva. Historija tog perioda zato se ne može pošteno ispričati samo kroz žrtve jedne vjere ili jednog naroda.
Ni austrougarski period nije bio bez represije i zločina. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. otpor je ugušen vojnom silom, uz brojne žrtve. Posebno mračna stranica dolazi tokom Prvog svjetskog rata, kada su vlasti nakon Sarajevskog atentata provodile represiju nad dijelom srpskog stanovništva, internacije i političke progone.
Tokom Drugog svjetskog rata ustaški režim Nezavisne Države Hrvatske pod vodstvom Ante Pavelića, s ljudima poput Andrije Artukovića u samom vrhu vlasti, provodio je sistem progona i masovnih zločina nad Srbima, Jevrejima, Romima i političkim protivnicima.
Istovremeno su jedinice četničkog pokreta pod vodstvom Dragoljuba Draže Mihailovića počinile teške zločine i masakre nad muslimanskim stanovništvom, posebno u istočnoj Bosni i Sandžaku, kao i nad Hrvatima i političkim protivnicima.
Pola stoljeća kasnije, ratovi devedesetih pokazali su da Balkan nije dovoljno naučio iz vlastite prošlosti.
Ratko Mladić pravosnažno je osuđen na doživotni zatvor, između ostalog za genocid u Srebrenici, kao i za progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, terorisanje stanovništva Sarajeva i druge zločine.
Ove slučajeve ne treba stavljati u isti koš niti njima izjednačavati karakter, obim ili sudski utvrđene činjenice o različitim zločinima.
Ali postoji princip koji mora važiti za sve:
Nevina žrtva je nevina žrtva, a počinilac zločina ostaje počinilac bez obzira na njegovo ime, vjeru, naciju ili uniformu.
Možda najveći problem Balkana nije samo to što su postojali ljudi sposobni počiniti strašne zločine. Problem nastaje kada ih generacije poslije nas pokušavaju pretvoriti u heroje. Gotovo svaki narod odlično poznaje zločine počinjene nad njim. Mnogo teže govori o zločinima koje su počinili ljudi iz njegovih redova. Tako nastaje začarani krug. Za tuđeg zločinca zahtijevamo pravdu. Za svoga tražimo opravdanje. Tuđeg nazivamo ubicom. Svoga vojskovođom. Tuđim žrtvama tražimo dokaze. Svojim podižemo spomenike.
Balkan je stoljećima bio prostor sukobljavanja interesa velikih sila. Carstva su se širila, države raspadale, granice pomjerale, a vanjski centri moći nastojali ostvariti političke, vojne i ekonomske interese. Ali bilo bi pogrešno iza toga sakriti vlastitu odgovornost. Nijedna velika sila ne može biti opravdanje čovjeku koji ubije dijete. Nijedna geopolitika ne opravdava masovnu grobnicu. Nijedna zastava ne daje pravo da se siluje, muči, protjeruje ili ubija nedužan čovjek. Zločine na kraju izvršavaju konkretni ljudi.
Ne trebamo ih učiti da nasljeđuju naše neprijatelje. Ne trebamo ih učiti da je zločin strašan samo kada ga počini neko drugi. Trebamo ih učiti kako zlo nastaje. Prvo se društvo podijeli na „nas“ i „njih“. Zatim se širi strah. Onda se drugom čovjeku oduzima ljudskost. Nakon toga dolaze opravdanja da se njemu može učiniti ono što nikada ne bismo prihvatili da neko učini nama. Ne trebaju nam murali ratnim zločincima. Ne trebaju nam pjesme kojima se veličaju ljudi odgovorni za smrt nedužnih. Ne trebaju nam generacije koje će ponavljati naše ratove zato što smo im ostavili svoje mržnje. Žrtve ostaju u našem sjećanju, zločini u historiji, a na nama ostaje odgovornost da od svoje djece ne napravimo nasljednike naših mržnji.
Izvor: Super TV
