Vehid Dedić preživio “marš smrti”: Šesnaesti juli mi je drugi rođendan

Vehid Dedić preživio “marš smrti”: Šesnaesti juli mi je drugi rođendan

 

Tokom proboja do slobodne teritorije putnici na “maršu smrti” su nailazili na zasjede, bojne otrove, pucanja i granatiranja.

Vehid Dedić (47) iz Pobuđa, na području Konjević Polja, na početku rata imao je 16 godina. Jedan je od onih sretnika koji su u julu 1995. godine preživjeli “put smrti”, od Srebrenice do slobodne teritorije.

“Do marta 1993. godine bili smo u Pobuđu. Nažalost, zbog dešavanja iz tog perioda, napada na Cersku, Kamenicu, vlaseničku i zvorničku teritoriju, bili smo prinuđeni da izbjegnemo u Srebrenicu. Tu smo i ostali do 11. jula 1995. godine”, ispričao je Dedić.

 

Desetog jula 1995. godine bio je iznad Srebrenice.

“Majka i sestre su bile u jednom selu u blizini Šušnjara. Desetog sam došao kući, jer sam deset noći bio u pripravnosti. Nažalost, 11. jula su mi došli otac i brat. Okupili smo se u kući mog dajdže. Bili smo prisiljeni da napustimo to područje. Morali smo krenuti preko šume. U Šušnjarima smo se rastali od majke i sestara. One su otišle prema Potočarima, a mi smo krenuli preko šume do slobodne teritorije”, prisjetio se Dedić.

 

Naveo je da se u Šušnjarima okupilo uglavnom civilno stanovništvo – muškarci, dječaci i nekoliko desetina mlađih žena.

“Na slobodnu teritoriju sam došao 16. jula. Išao sam na čelu kolone. Ponosan sam i smatram da sam pomogao dobrom dijelu civila da dođu do slobodne teritorije. U šumi sam bio pet dana”, izjavio je Dedić.

Tokom proboja do slobodne teritorije nailazili su na zasjede, bojne otrove, pucanja i granatiranja.

“Od Šušnjara do Jadra u Konjević Polju ništa nisam osjetio. Kako smo se kretali od Jadra do Nezuka, do Marčića sam šetao normalno, jer su se četnici fokusirali na zadnji dio kolone. Znali su da ima civila. U Marčićima smo upali u zasjedu. Tu mi je bilo najteže. Znao sam s čim mi raspolažemo, a sa čim oni. Gledao sam koliko ih ide prema nama. Tu me uhvatila panika. Nismo imali puno opcija. Znali samo da ćemo preživjeti ili umrijeti. Mogu samo da se zahvalim dragom Bogu jer je u tom trenutku počela kiša i led. Padao je krupan led, imao sam rane po glavi”, ispričao je Dedić.

 

To nevrijeme su iskoristili da se spase i došli su nadomak Baljkovice.

“Na putu do slobodne teritorije bacali su i bojne otrove. Tu su ljudi već bili umorni, iscrpljeni, žedni i gladni. Kada smo došli do Baljkovice, sjećam se da sam krenuo jednim putem, ne znam da li me savladao umor. Zapucali su na mene i tada sam došao sebi i povukao se nazad. Mogu da kažem da je moj drugi rođendan kada sam došao do slobodne teritorije i ugledao naše ljude koji su nam išli u susret i išli da nam pomognu na Baljkovici. Šesnaesti obilježavam kao rođendan”, rekao je Dedić.

“Marš smrti” su preživjeli i njegovi otac i brat.

“U mojoj familiji, s očeve i majčine strane ubijene su 54 osobe”, poručio je Dedić.

Na prijeratno ognjište vratio se 2000. godine. Tada je, kako je kazao, bilo teško svakom Bošnjaku jer je bilo svega – provokacija i napada. Danas je, dodao je, bolje u odnosu na taj period.

U mezarju Memorijalnog centra u Potočarima ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci 30 žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine nad stanovnicima “zaštićene zone UN-a” u Srebrenici.

 

Izvor: Super TV/AA