Derviši i njihove tekije oblikuju duhovni život u BiH već šest stoljeća

Derviši i njihove tekije oblikuju duhovni život u BiH već šest stoljeća

Derviši, ili sufije, i njihove tekije (sufijske lože) dio su duhovnog i kulturnog tkiva Bosne i Hercegovine više od 600 godina, čiji korijeni sežu do dolaska islama u regiju, pa čak i prije osmanskog osvajanja.

Rašireno je vjerovanje da je samo Sarajevo nastalo oko mevlevijske tekije koju je sagradio Isa-beg Ishaković 1462. godine na obali rijeke Miljacke na Bentbaši, što je i čini prvom tekijom u gradu.

Derviši, poznati po svom unutrašnjem duhovnom fokusu, žive običnim životom kao učitelji, advokati, zanatlije i učenjaci, ali su ujedinjeni u potrazi za božanskom istinom i ljubavlju kroz disciplinovani duhovni put. Njihovu ulogu u širenju islama u Bosni i Hercegovini i na Balkanu široko priznaju i domaći i strani historičari.

“Tarikat je islamska duhovna disciplina, koja se zasniva na iskrenom i ispravnom vjerovanju, a cilj joj je pročišćavanje duše kroz zikrullah (sjećanje na Boga)”, rekao je šeih Haris Hadžić u intervjuu za Anadolu.

Napomenuo je da nauka o sufizmu datira iz druge godine nakon hidžre, koja se javlja kao odgovor na nove društvene i vjerske kontekste na koje se nailazilo kako se islam širio. Uz islamske nauke kao što su fikh, hadis i akida, tesavvuf (sufizam) se razvio kako bi naglasio duhovnu profinjenost i moralni odgoj.

Učenjaci kao što su Mevlana Dželaludin Rumi, Ibn Arabi i imam Gazali bili su ključni u oblikovanju rane sufijske misli. Kako se islam širio po regijama, tako su se širili i različiti sufijski redovi, ili tarikati.

– Sufizam u Bosni

Prema riječima šeiha Hadžića, sufizam je u Bosnu i Hercegovinu stigao ranim osmanskim kontaktom, a i prije, trgovinom i misionarskom djelatnošću.

„Izgradili su male kuće u kojima su se mogli odmoriti i pozvati ljude u islam“, rekao je.

Sa Osmanlijama je došlo i do formalnog uspostavljanja tekija, počevši od mevlevijske tekije u Sarajevu, koja je uništena tokom rata, ali je i dalje simbol bosanskog sufijskog naslijeđa.

Ostale istorijske tekije uključuju tekiju na rijeci Buni kod Blagaja, koju su nekada koristili Bektaši i drugi redovi, a kojom danas upravlja nakšibendijski red. U Banjoj Luci, rani zapisi iz 1550. godine spominju Ahmed-dede tekiju, poznatu po svojoj obrazovnoj ulozi u zajednici.

Derviši su kroz historiju takođe imali praktičnu ulogu u društvu. Bili su zanatlije, učenjaci, vojnici, pjesnici, kaligrafi i državni službenici. Mnogi nadgrobni spomenici širom Bosne i Hercegovine prikazuju derviše i šejhove sa mačevima, odražavajući njihovu dvostruku ulogu kao duhovnih tragača i branitelja.

“Učili su, predavali, a kad je trebalo išli u vojsku”, kazao je Hadžić i dodao:

“Bili su dio društva, oblikovali gradove i zajednice svojim primjerom i načinom života.”

Danas derviški redovi i dalje postoje širom Bosne i Hercegovine, čuvajući stoljetne tradicije duhovne prakse, kulturnog izražavanja i društveno korisnog rada.